Moram da napisem par redova da olaksam dusu...I unapred se zahvaljujem svima koji imate strpljenja da ovo citate...
Danas, oko 3 popodne se vozim Prvomajskom ulicom u Zemunu. Iz pravca Auto-Mike ka Lukoil pumpi. Prolazim pored Maxija, na stanici autobus. I odjednom iza autobusa, jedna baba pretrcava ulicu van pesackog , vodeci za ruku dete koje nema ni 5 godina. Sreca, video sam je u shvatio sta je htela, pa sam mogao da reagujem. I ja na kocnicu i zaustavim kola. I ona prodje. I jos ona meni, onako u fazonu, gde ces bre? A ja gledam i ne verujem.
Naucio sam da takve svari uvek nekako ocekujem. Posebno u tako prometnim ulicama. A ranije sam se cudio tome. I ranije, kada bi dosao u situaciju da sam tako mogao nekoga da udarim kolima, dah bi mi zastajao. A sada na to skoro gledam kao normalnu stvar koju ocekujem dok vozim auto. A to je jos zalosnije.
Ali i dalje, nekako...Sve mogu da shvatim da nekome nije vazno. Ali da mu sopstveni zivot nije vazan, to nikad necu shvatiti.